Napomena: Tekst smijete tiskati za vlastitu upotrebu. Svako javno objavljivanje u tiskanom ili elektronskom obliku dozvoljeno je samo uz pismenu suglasnost nosioca autorskih prava.
Eseji o (izgubljenom) hrvatskom pomorskom nazivlju
Kako je žabar na brodu otkrio žabu zjevaću Željko Stepanič
Esej br.9. (21. 01.2001.)
Dio deveti
Kormilar i kormilarica, mornar i mornarica
Ako ženskog kormilara nazovemo kormilaricom, da li tada ženskog mornara možemo
nazvati mornaricom, ha?
Prije kakvog takvog odgovora zadržat ću se na trenutak
na muškom mornaru. Možda vam malo izgleda čudno ali naša riječ mornar nije slavenskoga
već latinskoga porijekla. Naime, od slavenske riječi more ne može se po slavenskoj
tvorbi riječi stvoriti mornar već samo pomorac - riječ (mislim na potonju) koju
su rabili još stari dubrovački pisci npr. Ivan Gundulić.
I danas koristimo obje
ove riječi (mislim na mornara i pomorca), ali ne baš u istom značenju. Mornar
je ono muško čeljade kojeg Talijani nazivaju marinaro, a to je, zapravo naziv
zanata, dok je pomorac onaj koji morem plovi, koji poznaje more, vješt je moru
i slično tj. širi pojam od marinara. Tako su barem meni objasnili.
Naša riječ
mornar vrlo je stara, dolazi od latinske marinarius, koja je pak izvedenica
od lat. mare (hrv. more) kojoj su dodana dva nastavka, najprije nastavak -ina
pa dobijemo riječ marina, a potom nastavak -arius. Naši stari stvoriše od marinarius
najprije riječ mrnar a naknadno riječ mornar jer je naša jezična svijest dovela
ovu izvedenicu u vezu s našom riječi more. Eto tako naš Skok ćakula o pojavi
našeg mornara.
Isto važi i za mornaricu. Kad bi riječ mornarica bila domaća
izvedenica tada bi zasigurno označavala ženskog mornara, ili barem mornarevu
ženu - u svakom slučaju žensko čeljade, ali ona to nikada nije značila. Ona
označava ukupnost brodova. Talijani bi rekli marina, a Nijemci die Flotte.
E, sad da se vratimo pitanju s početka: kako bismo nazvali ženskog mornara? Je
l' možda mornarača, mornara, mornarica, mornarka, mornarkinja, mornaruša ili
pak nešto sedmo? Još mi samo trebaju ženski mornari, kajgod. A ženski pomorac?
Pomorica, pomorka, pomorača, pomorkinja, pomoruša ili nešto, za promjenu neka
bude, šesto? Još jednom - kajgod.
Mala slana zgoda
Budući da se stalno nešto vrtimo oko našeg mora i našeg čovika red je da vam
tu i tamo, a može tamo i tu, ispričam pokoju anegdotu o toj vrtnji oko našeg
mora. Evo jedne zgodne zgode iz Primorja
Jednom prilikom putovao svećenik iz
Lošinja za Rijeku. U Senjskom kanalu zahvatilo brod snažno nevrijeme. Svećenik,
sav preplašen, upita kapetana da li će se živi izvući. Kapetan reče svećeniku
neka siđe dolje među mornare da vidi kako se oni ponašaju. Ako psuju bit će
sve u redu, a ako se mole Bogu tada je situacija vrlo opasna. Za par minuta
vraća se svećenik zadovoljno dovikujući kapetanu: Dobro je - kunedu, kunedu!
Nije lako boriti se s našim jedrenim nazivljem
Vjerujem da je sad i vama jasno da uopće nije lako srediti hrvatsko jedriličarsko nazivlje. Uostalom, mi još uvijek nemamo terminološki rječnik jedrenja. Jer, kao što rekoh, mi Hrvati imamo strane jezike u malom prstu pa kad se ne možemo sporazumjeti na hrvatskom tada jednostavno posegnemo za stranom riječju i odmah nam je sve jasno. Jasno, zar ne?
Osvrnut ću se na neka razmišljanja koje navodi dama imenom Milica Mihaljević u svojoj knjizi Terminološki priručnik. Ona kaže da je teško zamisliti terminološki rječnik koji bi bio (samo) puki popisni i opisni rječnik ... bez normativnoga sređivanja te građe. Od terminološkoga se rječnika očekuje da građu sredi i u normativnom pogledu, tj. da kaže koji su nazivi dobri a koji nisu, po mogućnosti i zašto nisu dobri, da od dobrih naziva jednomu dadne prednost ... Na tom području ima puno lutanja (HSN, Zagreb, 1998., str. 73).
Nismo cijepljeni protiv engleske poplave
Šarmantna Mihaljevićeva navodi uzroke manje tvorbene mogućnosti domaćih naziva, a posebno mi je zapeo za oko onaj gdje kaže da su naši govornici tolerantniji prema stranom nazivlju zbog njihove neprozirnosti (hoće reći da naši ljudi u pravilu ne znaju njihova značenja i etimologiju u njihovim jezicima) pa lakše prihvaćaju različite tvorbene postupke sa stranim nazivima. Kod stranih je riječi otpor jezičnog osjećaja novoj tvorbi znatno manji nego pri tvorbi riječi od domaćih osnova. Govornici u materinskom jeziku imaju jasnu predodžbu o tome koji se sufiks ili prefiks i u kojem značenju može dodati na koju osnovu. Kod stranih riječi sve je strano i nepoznato pa se kriteriji gube (isti izvor,str. 95).
Vrlo brzo i lako prihvaćamo uporabu stranih naziva a vrlo teško se navikavamo na domaće nazive. Tako vrlo lako prihvaćamo cockpit, baby stay, tangoon i slično tome, a vjerujem da hrvatske izraze mnogi niti ne znaju. Ili ih možda niti nemamo? Ta tko bi ga znao? S ovim hrvatskim jezikom nikada se ne zna. Najlakše je počistiti svoje nazivlje jer tuđe ne kužimo pa ne znamo, zapravo, što bi trebali očistiti. Tako na primjer cock u cockpitu može, a žaba na brodu ne može. Neka netko slučajno zucne frog umjesto bucel mi smo odmah riješili pitanje žaba na brodu. Na svu sreću, naši mornari nisu vješti u lovu na žabe pa ih još nisu pronašli. Pa nije valjda da čekaju žabara?
Novi domaći nazivi neće moći uvijek u potpunosti označiti predmetne pojmove, ali dužom će se uporabom uz njih vezati potrebna značenja. Tako uopće ne primjećujemo da neki nazivi po svom osnovnom značenju uopće ne obuhvaćaju cjelokupno pojmovno značenje. Danas se npr. nitko čudom ne čudi što stolar ne izrađuje samo stolove već i sve ostale predmete od drveta, a bravar, ne biste vjerovali, izrađuje čak i ključeve, dok brijač više šiša nego brije. Zamislite, mornari ne odlaze u šišačnicu već u brijačnicu na šišanje. Eto, brijač pa šiša. Ma tko ga šiša. Izvijačem uvijam, a uvijačem izvijam vijke. Zamislite, neki dan sam se, usred Zagreba, s Gornjeg grada spustio uspinjačom. A kako se uspinjem? Može spuštačom, ha?
Morska rđa i ruzina iz 18. i 19. stoljeća
Nedavno sam krajem 17. stoljeća ostavio Vitezovića, i prije nego navalim na drugu polovicu 19. stoljeća koje ima dosta slanog štofa, lagano ću projedriti kroz nekoliko rječnika iz 18. pa na prvu polovicu19. stoljeća u kojima se može naći nešto od hrvatskoga pomorskog nazivlja.
Vrijedni su pozornosti Ardelio della Bella, Joakim Stulli (Stulić) i Josip Voltić ( Giuseppe Voltiggi), odnosno njihovi rječnici koji sadrže stanovit broj pomorskog nazivlja. Evo kratke štorije o njima.
Malo se koji stranac koji je djelovao u Hrvatskoj suživio s našim narodom s toliko ljubavi i koji je cijeli svoj život posvetio za njegovo (misli se na narod) duhovno dobro i zadužio njegovu (misli se na narod) kulturu i vjeru kao što je to učinio Talijan Ardelio della Bella (misli se na della Bellu). Taj uvaženi isusovac (misli se na della Bellu) više je od 40 godina djelovao najprije u Dubrovniku (misli se na Dubrovnik), a kasnije i u cijeloj Dalmaciji (misli se na Dalmaciju). To (misli se na gornji podatak) izvadih iz knjige (misli se na knjigu) Isusovci i hrvatska kultura, Zagreb, 1993., str. 269.
Della Bella je 1828. godine objavio rječnik Dizionario italico-latinico-illyrico s hrvatskom gramatikom u kojem se može naći nešto pomorskog nazivlja. Eto, kad nismo mi Talijan nam je zapisivao naše slane riči.
Istranin Josip Voltić tiskao je 1803. godine Ricsoslovnik Illircskoga, Italianskoga i Nimskoga Jezika u kojem se vrzma pokoja pomorska rič. Nisam ga imao prilike vidjeti pa vam pričam samo ono što pročitah o njem.
Stullija su zapazili Jal, Salto i Marjorametto
Najbogatiju pomorsku terminologiju toga doba, k tome dobro opisanu i protumačenu, nalazimo u trodjelnom leksikonu Joakima Stullija. Svaki dio ima po dva sveska, a tih šest svezaka zajedno ima kojih 4.800 stranica. Imao sam prilike prolistati drugi dio u dva sveska koja su tiskan u Dubrovniku 1806. godine. Zanimljivo je da prvi svezak (od slova A do slova O) nosi naziv Rjecsosloxje ilirsko - italiansko - latinsko, a drugi ( od slova P do slova Z) Rjecsosloxje slovinsko - italiansko - latinsko.
Ako niste odmah uočili razliku, evo je: u prvome je svesku za naš jezik naveden naziv ilirski, a u drugome slovinski.
Nisam našao podatak da se netko u nas ozbiljnije pozabavio pomorskim nazivljem u Stullijevim riječnicima. Ako nismo mi, a ono se našo stranac koji je uočio vrijednost Stullijevog pomorskog nazivlja, a to bi Francuz A. Jal koji ga je (misli se na nazivlje) koristio kod pisanja svog pozamašnog višejezičnog pomorskog leksikona koji je (misli se na leksikon) svjetlo dana ugledao davne 1848. godine.
Inače, da Stullijevi rječnici zaslužuju dužnu pozornost kazuje podatak da Petar Skok u svom Etimologijskom rječniku navodi Stullija preko 1.200 puta, a Vladimir Mažuranić ga u Prinosima za hrvatski pravno- povijesni rječnik navodi oko 900 puta. Vjerujte mi, nisam ja to brojio.
Onako za vedro raspoloženje, Petar Skok bi se na talijanskom otprilike zvao Pietro Salto, a na engleskom Peter Jump, dok bi Vladimir Mažuranić tako bio Governopace Marjorametto na talijanskom te Governpeace Littlemarjoram na engleskom.
Korabljohodec i morreplavatelj su marinari
Navodim nekoliko slanih riči koje pročitah u Stullija: brod, brodoljepiti (calafattare), brodenje, brodosrechno (felice navigazione) i brodokarscje (naufragio), pa jambor, jedro, jedrina (velone), jedrenje i jedroletech (che va bene a vele). Spominje se korablja, korablenik i korabljohodec (marinaro), te korman i kormnik (capitano di nave).
Oprostit ćete mi al' ove dvi riči iz Stullija ubacujem za svoj gušt: lapardati i lapardanje što on prevodi kao parlar senza senno. Svaka sličnost sa mnom je sasvim slučajna.
Tu su još mornar, morac i morreplavatelj, morre (s dva r), naplitti ili naplivati morre (inondar il mare), odplitti ili odsecati morre (receder il mare), napliva i odseka morre (il mare a il suo flusso). Zgodni su mi sljedeći opisi: morre uzavrelo na valove, naduto, uzbudjeno, smucheno, nadmeno i vihrima uxexeno (il mare in tempesta), pa morrem vjetri primechu (i venti agitano il mare), i dok o kraj morre lupa (il mare fa sonar le rive) priko zida morre primeche (il mare batte contro le mura).
Morska svinja jezdi i kod Stullija
Stulli koristi slovo x za glas ž, a susreli smo ga gore u riječi uxexeno, a ima ga i u dva simpatična glagola koji slijede: morredarxavstvovati (impadronirsi del mare) i morrexitelstvovati (habitar nel mare). Po njemu tri najgora zla su: morre, oganj i xena (podsjećam: x čitaj kao ž). Bez komentara! Nagradno pitanje: koju rič bismo bez grižnje savjesti mogli skinuti s njegova popisa najgorih zala. Opet bez komentara!
Eto, i u Stullija čitam: morska svinja, zvjer (porco spinoso, delfino), a tu je i morsko tele (vitello marino, phoca) te morski konjic (cavallo marino). Sve što ste htjeli znati o morskoj prasadi a niste imali koga pitati čitajte u sljedećem nastavku, a sada ću završiti sa Štulijem.
Pomorac, pomoranac, pomoranin i pomornik su jedan te isti tal. marinaro, odnosno lat. nauta. Pomorje je regio maritima, pomorstvo je nautica, dok je sidrosc-ce malo sidro odnosno tal. ancoretta.
Valovje se nekada valalo i valovalo
Zanimljivo je čuti što je Stulli pribilježio o valovima: prvo ću vam rijet da se val ili valov kaže na talijanskom onda, onda ću vam rijet da se veliki val tj. valina kaže onda grande, a ondeggiare znači valati, valatise, valovati.
Evo još nekoliko riči u kojima se spominju valovi: valnobucsenje (ondifremente), valnonapravljen (lavorato a onde), pa valnorazbiav (che romper le onde), dok valnoraznesen znači ch’ e portato dall’ondi.
Simpatičani su izrazi valnorodjen ( nato nell’ onde), valnozvecsan (che risona per lo strepito dell’ onde), kao i valovanje (fluttuazione), a navedeno je i nekoliko pridjeva i priloga: valno, valovano, valovasto, valovito, valovno i valjavo. Valjavica je ondeggiamento, a za sam kraj ostavljam meni osobno vrlo ugodnu riječ valovje što ti ga znači moltitudine d’ onde.
Nastavak slijedi!