TISNO

POVIJEST:

O OTOKU:

Otok Murter je, u narodu i ispravama – i onima pisanim tuđim jezikom-, nazivan Srimčem do duboko u XVIII st. U doba dolaska Hrvata u Dalmaciju  (VII-VIII st.) otok je pust  , tj. Bez starodalmatinskih Romana. Akademik Petar Skok to objašnjava njegovim zemljopisnim položajem, jer leži odviše blizu kopnu da bi mogao služiti kao zaklonište Romanima, koji su se na otoke sklanjali ispred slavensko-avarske  najezde. Zato u toponomastici kraja ne nalazimo niti jedan starodalmatinski toponim.

Srimač je naseljen u X st. i već je tada počeo gravitirati prema Šibeniku, pri samom njegovom osnivanju. Otok spada u šibenski arhipelag, ima 17,9 km2 površine. Stalno je pripadao općini (slobodnoj komuni) Šibenik, osim od god. 1278. do 1325., kada je pripadao Zadru. Osam diploma vladara i njihovih namjesnika (zadnja 1407.god) potvrdile su pravo Šibenika na Srimač. Otok je, kao veći i bliži kopnu, bio privlačan cilj za veće skupine doseljenika s kopna, uglavnom preko Skradina. Starija naselja na otoku su Jezera i Velo selo (Villa magna , današnji Murter) a mlađa Tisno i Betina.

Stanovnici Srimča bili su kmetovi, skoro isključivo seljaci, do sredine XV st. ''seljaci općine šibenske'' koja im je davala zemlju na obrađivanje.

 

O IMENU MJESTA:

Preci današnjih Tišnjana doselivši na otok Murter, zauzeli su sjeveroistočni dio otoka i po tjesnacu, na kojem su se smjestili, mjesto je dobilo svoje ime. Najstariji hrvatski naziv '' Tischno'' nalazimo na nacrtu iz 1567.god. koji se nalazi u Muzeju grada Šibenika.

Sam naziv mjesta kroz povijes bio je mijenjan nekoliko puta. Prvobitno ime Tisno u vrijeme vršenja popisa stanovnika i izrade topografskih  karata za Austrougarske ( kada je jedan od službenih jezika u Dalmaciji bio talijanski ) bilo je prevedeno na talijanski u ''Stretto'', a kasnije za stare Jugoslavije opet prevedeno u Tijesno kao obična riječ (pridjev općeg jezičnog značenja), a ne geografsko ime. Iako su po pravopisu u to vrijeme imena mjesta trebala čitati i pisati na onom dijelektu kojim stanovnici tog mjesta govore, Tisno je i dalje ostalo Tijesno. Ponovno originalno ime 'Tisno', mjesto dobiva nazad nakon osamostaljena Republike Hrvatske.

PRVI SPOMEN I POSTANAK MJEST

            Narodna predaja kaže,  a povjesničari pišu, da je Tisno nastalo doseljenjem prebjega pred Turcima.  Mlečani i Turci vodili su u Dalmaciji šest ratova. Prvi rat počeo je 1463. i trajao do 1479. godine. Već godine 1414. Turci su upali prvi put na šibensko područje i do izbijanja prvog rata, kroz gotovo 50 godina, izvršili su mnogo upada u šibenski teritorij i poveli u ropstvo na desetke tisuća ljudi. Zato se stanovništvo preseljavalo s kopna na otoke prije, a pogotovo za prvog mletačko-turskog rata, čija je najvažnija posljedica selidba stanovništva s kopna na otoke. Napadi Turaka na mletački teritorij bili su česti pa dalmatinski gradovi, nisu mogli nikada znati kada će njihov teritorij biti napadnut. Zbog toga su Mlečani počeli podizati utvrde u nekim dalmatinskim gradovima, a u nekim selima obrambene zidine. U tu svrhu godine 1474., mletački dužd šalje šibenskom knezu 300 dukata da se na području Mandaline i Tisnoga  podignu obrambeni zidovi. To je u Tisnomu učinjeno godine 1475.

            Opasnost od Turaka bila je tolika da je šibenski knez Jerolim Pisari boravio u siječnju 1478. u Jurjevgradu ( današnji Tribunj ) i davao upute za borbu protiv Turaka. Tada se seljaci Dazline tuže da ih uznemiravaju Turci, pa ne mogu davati desetine. Prvih mjeseci godine 1501., Turci spaljuju Dazlinu, Grabovce, Velim, Zlosela, Putićanje, i još jedanaest sela na šibenskome teritoriju.

            Vidjeli smo da se Tisno spominje 14774. godine, a povjesničari pišu da je Tisno pripadalo župi Murter od svog postanka do 1548., kada je Tisno dobilo svoju župu i kada  je u njemu posvećena crkva sv. Duha. To dokazuje natpis nad vratima crkve, na jugozapadnoj strani, ''Eccl. Cons. MDXXXXVIII'' ( ''crkva posvećena 1548.''), s grbom  šibenskog biskupa I. Lučića Stafilića.

            Najstarijim djelom Tisnoga i danas se smatra južni kraj zvan Rat. Njega su naselili žitelji iz Oštrice, udaljene oko 2 kilometra od otočnog dijela mjesta.

 

IVINJ:

               

            Ivinj je krajem XIII st. bio najveće i najvažnije naselje u okolici. Bio je veći od Velog sela (Murtera).

            Župnik Ivinja bio je tada glagoljaš i on je sa župnicima glagoljašima 26 župa spadao pod nadzor šibenskog natpopa. Glagoljica se u župi Ivinj upotrebljavala više stoljeća.  Godine 1460. šibenski biskup Urban Vignalo podigao je župu Ivinj na nadžupu, pod koju su spadale župe Jurjevgrad,Velo selo, Srima, i Žirje. Župa Ivinj ukinuta je 1548., kada su Turci spalili crkvu sv. Martina i kuće na Ivinju. Od tada pa do danas Ivinj je odlomak župe Tisno.

 

OŠTRICA:

          

            Selo Oštrica bilo je smješteno na istoimenom poluotočiću, naspram današnjem Tisnomu, a postojalo je već 1298. godine i bilo veće od Jezera i Zlosela.

Od nekadašnjih kuća danas se vidi nešto ruševina. Osim polja, šibenska je biskupija posjedovala u Oštrici i solane uz more, koje su postojale bar do 1409. godine. Taj se predjel i danas naziva Soline.

U Oštrici je postojao zaselak Gradac koji se spominje godine 1536. Po njemu se i danas dio tamošnjeg polja naziva Graci.

 

KULTURNI SPOMENICI:

 

Crkva sv. Andrije

(10 x 6.30 m) sagrađena je 1606. godine. Nalazi se na istoimenom brdu s južne strane otočnog dijela mjesta. Na oltaru je slika svečeva s potpisom Ant. Alborghetti dilettante i 1878. godina. Imovinu ove crkve oduzela je francuska vlada 1809. godine. Krov crkve je promijenjen, obnovljena je i ponovno posvećena.  

 

Crkva sv. Roka

     

(13 x 8,6) nalazi se na obali prema Ratu. Zvonik joj je na preslicu. Građena je nešto prije 1651. godine. Na glavnom oltaru bila je slika Gospe sa sv. Antunom Padovanskim i sv. Terezijom, a s desne strane oltar Gospe od Ruzarija. Tu su još i kipovi sv. Roka i Josipa. S ovom crkvom povezana su dva zavjetna dana: prvi zavjetni dan koji se slavi 7.I i drugi zavjetni dan 27.I, koga je dana 1691. prestala harati kuga u Tisnomu, a počela je harati 28.VIII 1690. godine i pokosila 588 stanovnika.

 

Crkva Gospe od Karavaja

                             

Nalazi se na brdu Brošćica. Jedan od predaka obitelji Gelpi donio je početkom  XVIII st. iz okolice Bergama (Italija) staru Gospinu sliku naslikanu na drvu (veličine 1,70 x 1,37 m) čiji se vrh završava lukom. Smatra se da je slika od prije 1575. godine. Visi na južnom zidu crkve. Na oltaru je slika slikara Antuna Zuccaro. Andrija Gelpi sagradio je 1720. god. Kapelicu koja je danas sakristija svetišta. Gradnju crkve dozvolio je generalni providur Dalmacije i Albanije, Angeo Diego 20. VIII 1792.

Do svetišta vode 222 stepenice. Blagdan Gospe od Karavaja slavi se 26.svibnja.

 

Crkva sv. Duha

             

Sagrađena je vjerojatno nekoliko godina prije sredine XVI st. jer je 1548. godine posvećena. Uslijed prirasta pučanstva proširena je godine 1640. i 1840 nadograđena. Zvonik joj je na preslicu. Glavno pročelje crkve bilo je izgrađeno u baroknom stilu (4 stupa forme slova S). U crkvi postoje tri grobnice s natpisima:

1)      1737. di Andrea Gelpi . 2) A. D.1630. i 3) Antonio Alborghetti 1768. Crkva duga 30,5 a široka 12 m.

 

Zvonik je, prema nacrtu koji se čuva u Nadžupnom uredu u Tisnomu, morao imati 5 podova i kupolu i biti visok 52 m. Uslijed nastalih prilika sagrađen je 31 m. Izgrađena mu je široka piramidalna baza, a završetak mu je izveden sa četiri ugaona pilastra i krovom na četiri vode, pokrivenim kupom konalicom. Neki su mu prozori barokni. Gradnju zvonika dozvolio je šibenski biskup Calligari.

              

Prema povjesničarima zvonik je sagradio graditelj Ivan Skok (Zuan Scocco), koji je živio u Šibeniku i čije radove nalazimo u gradu, Vodicama i Vrpolju. Poduzetnik Vicko Drobnjak iz Korčule obvezao se 25.I 1680. da će podići zvonik od bijelog kamena za 110 reala. Željezo, drvo i nadnice trebalo je dati mjesto. Župnik don Šimun Obratov i 11 mještana ovlastilo je 4. XI 1680. Bartola Montija da isposluje kod mletačke vlade da besplatno dade dva zvona. Posebna komisija pregledala je 26.I 1684. zvonik.