Pobožnost Križnog puta
PRVA POSTAJA
Isus je osuđen na smrt O Kriste! Jednog dana rekao si nam: "Koji će mi među vama dokazati krivicu ?" Evo tvoje krivice, Ti si bio bez grijeha među ljudima bez nevinosti Trebalo je da Ti umreš I oni su Te osudili I mi bijasmo prisutni Jer se u tom času čitava povijest svijeta Ovila oko Tebe kao haljina krvave boje kojom će Te ogrnuti krvnici O Kriste! Sine čovječji po čovjeku osuđeni, Ovo meso koje si od nas uzeo, ovo tijelo koje smo Ti dali Mi ćemo ga vratiti Komadić po komadić Odgrizima bičeva i trnja O Kriste! Na ovom putu tvoje smrtne borbe, u stvari mi smo ti koji trebaju tvoju milost Ovu našu sramotu pred tvojom žrtvom, Tko li će je izbrisati ? Molimo te, oprosti ! Vječno pamćenje, Zaboravi ! DRUGA POSTAJA
Isus prima na sebe križ O Kriste! Došao si da živiš među nama Svjetlo koje naučava, Ti si nam donio radost nepoznatu Jedan drugačiji pogled na svijet koji bijaše čuo govoriti o mudrosti, o pravdi, kadikad o milostci Ali koji nije znao ništa o ljubavi koja je uzrok i skriveni razlog svih stvari Naučio si nas da je ljubav Razlog opstojanja DRUGOG Da je ona drugo ime za Objavu Da leti prema slabosti i da se spušta tiho, na usne koje mole Ti si nam ispitao srce I evo našeg odgovora: Ove kratke staze kroz Jeruzalem koji slijedi izlomljeni lik munje I ovog preteškog komada drveta, spuštenog na Tvoja ramena Kao komad podpornja srušenog svemira O Kriste ! Preklinjemo Te, oprosti ! Blagosti bezgranična, sjećaj se samo Sebe same! TREĆA POSTAJA
Isus pada po prvi puta O Kriste! Rekao si nam: "Jaram je moj sladak, i breme je moje lako" Ali mi nemamo tvoje blagosti, I naš jaram vrijeđa, naše breme mrvi. Grijeh, to je onaj uteg što nas čini teškim i udaljuje nas od Boga, Ona tromost koja nas vuče u ništavilo, taj mračni zavičaj koji ne uspijevamo zaboraviti, I ona gomila laži, nasilja i okrutnosti Koje ispaštaš umjesto nas. I Ti sam nisi kadar nositi težinu toga bez ugibanja i poput odjeka na prvo od tri Petrova zatajenja Tvoja koljena udaraju o tlo S nekom vrstom molbe koju mi nećemo uslišati. O Kriste bez grijeha, preklinjemo Te oprosti! Danas Sjećaj se samo svog milosrđa ! ČETVRTA POSTAJA
Isus susreće svoju majku Ovdje se dva pogleda ukrštaju Onaj od Muke koja ide svojem neumoljivom dovršenju Onaj od Sumučeništva koje obuzima nebesa. Gdje, U kojem bezdanu završava trpljenje majke koja gubi svoje dijete ? Ovo trpljenje izvrće poredak svijeta Ono se hvata u koštac s nadom Izaziva vjeru, Rana koju ono otvara ne zatvara se nikada. I upravo to trpljenje koje smo Ti zadali Tebi, Marijo Svetištu osam blaženstava Nježnoj i siromašnoj Mirotvornoj i milosrdnoj Srca prečistog Ti koja plačeš na ovom putu Svetište bolom razoreno na zemiji, I po milosti ponovno sazdano u vječnosti, Zdravo, Marijo ! PETA POSTAJA
Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ Kako je osuđenik okrvavljen i iznemogao od bičevanja posrtao po putu Oni koji su ga vodili, kaže Evanđelje, uhvatiše iz sredine mnoštva nekog Šimuna Cirenca, koji se vraćao s polja, I prisiliše ga da stavi na se križ da ga nosi za Isusom. O Kriste ! Toga dana kad su se s namjerom da Te zatru udružili izdaja, neznanje, sektaška mržnja, nepravda i njezin nedjeljivi saveznik, viši interes, U svojoj dobroti, Dozvolio si dakle da po jednome od nas, Nasumce odabranom od vojnika koji izvršavahu Tvoju volju vjerujući da provode svoju, Mi budemo sudionici tajanstvenog djela našeg spasenja Kako ne bismo bili potpuno isključeni iz tvoje Muke Neka se našao barem jedan čovjek da Te slijedi, dok su drugi bježali od Tebe, I neka se desio, pod težinom križa, barem Kratak trenutak sličnosti Između spasitelja i spasenoga ! ŠESTA POSTAJA
Veronika otire Isusovo lice Veroniko, Ti koja si imala odvažnosti da prkosiš hajci za Kristovim stopama, I da prekoračiš nevidljivu granicu koja odvaja osuđenika od ostalih živih, Daj nam, nama također, hrabrost da priznamo i da se približimo Istini, vrijeđanoj, neprepoznatoj i prognanoj iz ljudskog društva, Ti koja, u vici gomile što o vlastitom bijesu nije razumjela ništa, ču samo nepobjedivi žubor svoje samilosti, Spriječi da ostanemo gluhi na žalbu onih koji idu u smrt ; Veroniko, ti koja si u svoje ruke uzela lice Spasiteljevo, kretnjom čiju ljepotu predaja nikada nije zaboravila, Moli za svoju braću u nastavku povijesti imaj sućuti za njihovu slabost, nedostatak vjere i ljubavi, Ti koja nisi znala za strah, I koja si, trčeći svojim platnom obrisati krv i znoj trpljenja, Primila izmučeni lik božanske ljubavi ! SEDMA POSTAJA
Isus pada po drugi puta "Neće slomiti zgnječenu trsku, kaže Pismo, Neće ugasiti stijenja koji tinja." O Kriste! Nisi došao pobjeđivati carstva Jer tvoja se povijest ne piše krvlju drugih Već tvojom vlastitom, Nisi došao suditi i kažnjavati, Nego dati svoj život onome što bez Tebe prolazi i umire Došao si sabrati do posljednje čestice ovu prašinu koja nas čini, Kako se ne bi izgubilo ništa od onoga što si stvorio Da po ljubavi oživi ono što grijeh suši i ubija, Da se na zemlji ne nađe ništa tako skromnog, tako bijednog i tako prezrenog Što još uvijek ne bi bilo iznad Tvojeg poniženja Mesijo u rasulu, istjerani iz svijeta I koji, Da zauvijek dobije pristanak savjesti Prigiba koljeno po drugi put! OSMA POSTAJA
Jeruzalemske žene plaču nad Isusom Bio je praćen velikim mnoštvom naroda, i žene se udarahu o prsa i oplakivahu Ga. Tada On okrenu prema njima svoj pogled koji je sagledavao svršetak svijeta, I reče im: " Kćeri jeruzalemske ! Ne plačite nada mnom, već plačite nad sobom i nad svojom djecom, Jer doći će dani u koje će se govoriti: blažene nerotkinje, blažene utrobe koje nisu rodile, prsa koja nisu dojila! Tad će povikati gorama: padnite na nas ! I bregovima: Pokrijte nas !" O Kriste ! Ispunjenje tvojeg proročanstva neće kasniti, Uskoro će Jeruzalem biti razoren. Od hrama u kojem si naučavao ostat će samo jedan zid Građen stoljećima od nebrojene djece Izraelove, Kao brana zaklinjanjima, kao ustava suzama, Mir se još ni danas nije vratio na ovu svetu zemlju kojom si propovijedao Zar je to bilo uzalud ? Jedina riječ koja može ušutkati oružje, u dan kad si rekao svojim učenicima: " Ljubite neprijatelje svoje !" DEVETA POSTAJA
Isus pada po treći put Ljudsko biće, koje dolazi od ljubavi, vraća se ljubavi kroz trpljenje i smrt Ljubav sama to mu govori od početka svijeta I on je ne čuje Sva bića i sve stvari koje su na zemlji i na nebu Sve do posljednjeg zrnca svjetlosti u neizmjernoj noći Nemaju drugog uzroka do ljubavi Ljubav sama dođe da nam to kaže I mi smo je ušutkali. O Kriste ! Rekao si nam: "Dat ću vam srce od mesa. " I evo kako Te vojnici Tjeraju prema zloslutnim krošnjama Ovoga brežuljka ponuđenog lješinarima I kako pod težinom prezrenih darova svojih po treći put padaš. DESETA POSTAJA
Isusu je svučena odjeća Razdijelit će između sebe Tvoju odjeću Bacit će kocku za Tvoju haljinu nešivenu i u jednom komadu otkanu Poput svetog Pisma od prvog dana stvaranja Vezenog nit po nit i nikad prekinutog, Koje otkriva i u isti čas zakriva Božju prisutnost I koje se ne bi trebalo nikada čitati drukčije do na koljenima. Tvoje su haljine riječi Tvoje poruke, 0 Kriste ! One objavljuju i prikrivaju Tvoju osobu, Nju treba tražiti u njima Jer mi, mi znamo, Da Istina, to si Ti Da nema nijedne Istine u kojoj Tebe nema Niti jedne laži gdje se pojavljuješ. Blagoslovljena Tvoja prečista Osoba Svučena od sakupljača krpa povijesti I koja nam, sa svojom haljinom, također prepušta Svoje rastrgano tijelo ! JEDANAESTA POSTAJA
Isus je pribijen na križ Tvoje ruke koje su blagoslovile, Gospodine, Tvoje ruke koje su ozdravile Koje su vratile vid slijepima Koje su izbrisale gubu s lica, I koje su crtale po pijesku Dok su lažni suci bludne žene jedan po jedan napuštali svoje sudište smrti Tvoje ruke koje su razdijelile kruh I natočile vino Kako bi nevidljive istine vjere Hranile i natapale Nesigurne stvarnosti ovog vidljivog svijeta Tvoje ruke koje su toliko dale I tako malo primile, Gospodine, Tvoje darežljive ruke Pribijene na drvo Ostat će vječno otvorene Oštro gvozđe probija noge koje su posvetile zemlju Lažljiva pravda ljudi završila je svoje djelo I pod suncem pocrnjelim od oluje i zločinstva Sve je spremno Za pribijeni uzlet Razapetog. DVANAESTA POSTAJA
Isus umire na križu I sada, Gospodine, Od Tebe je ostao samo splet patnji, Od kojih jedna nateže drugu i umnaža je; Više nema nijednog disaja Koji u Tebi ne raspiruje pustošenje i požar; Nema više nijedne od niti u Tvojem tijelu Nategnutih poput struna harfe Koja ne odaje bolno titranje, I Ti unatoč tome govoriš: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. " Isto tako ne znaju što govore Kada ti, u smrtnoj borbi, podvikuju: "Spasitelju, spasi samoga sebe ! " Ne shvaćaju da ćeš ih u svojoj zastrašujućoj nepomičnosti Potražiti na kraju njihove bijede i njihovih grijeha, sve do dna njihovog konačnog odbijanja i, još dalje, na granicama njihove ravnodušnosti. O Kriste ! Ti nisi poznavao noć I evo je kako dolazi slušati mračne riječi psalma: " Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio ? " Trebalo je da Ti izgovoriš ove riječi, Kako nitko ne bi mogao reći da nisi upoznao krajnju tjeskobu ljudskog opstojanja, I kako bi u Tebi utrnula zadnja iskra one božanske radosti koju si sakrivao svojim apostolima, Napokon kako bi na vrhuncu Tvoje žrtve nastalo ono pomračenje božanskog koje Te čini sličnim nama. Da bi bio otklonjen sudbonosni udarac koji smo si zadali izabirući sami sebe u praskozorje stvaranja, I da nikada više ne budemo sami u svojoj smrti Ti umireš, O Kriste ! TRINAESTA POSTAJA
Skidanje s križa Sve je ispunjeno. Tvog pogleda. Gospodine, koji je pokrstio zemlju, Tvog pogleda koji ovjekovječuje I koji je zaodjenuo novom svjetlosti bića i male stvari života Tvog pogleda više nema. Sve je ispunjeno. Zauvijek su zaustavljeni, više neće izaći iz ljudskog pamćenja Oni koje si susreo u paraboli svojeg života, Apostol i prosjak, bogati mladić i žena s Jakovljeva zdenca Pilat koji će prati ruke do svršetka vremena Kajfa prsta uzdignutog da izriče sumorne presude svih učenosti pokvarenih lakomošću srca Slijepac koji je ugledao svoje lice kako se primiče s dna vode, Uskrsli Lazar, izmakao mekim pandžama tmine, Marta koja za sebe ni minute nije imala i njena u misli udubljena sestra koja je izabrala najbolji dio, Nikodem koji bi pod svaku cijenu želio shvatiti I satnik koji nije sumnjao ! Sve je ispunjeno. Tvoje tijelo probodeno, odvojeno od križa, klizi u rukama Tvoje majke, Ivana, sina kojeg si joj ostavio, Magdalene koja uz njih izgara od bola poput usukane rese. 0 Marijo ! Biće blagoslovljeno među svim ženama To je, dakle, značilo da će Ti sve bili zatraženo Da podneseš, da spoznaš i da prihvatiš ? Sve je ispunjeno. Na brežuljku mučenika Na kojem svijet teatralno zadaje sebi smrt, Oko Tebe su samo ova tri bića van mjerila, koja će zračiti do konca vremena I koja Te oplakuju, O Kriste, Prolome iščezlog svjetla ! ČETRNAESTA POSTAJA
Polaganje u grob
Svršeno je. Ovo vrijeme kad se sve čini izgubljenim jest vrijeme vjere i samo vjere. Vjera je Božja blaga zaručnica. On je promatra sa nježnošću, kao suprugu iz Pjesme nad pjesmama I kao jedini dokaz ljubavi koji Mu možemo pružiti. Nju je on došao tražiti na zemlji I za nju je jednog dana, razmišljajući nad Jeruzalemom, zastrepio da je ne nadje kada se bude vratio. Ona ga čeka s nepromijenjenom strpljivosti, Bdije usred uspavanih vojnika Pred grobom u koji je položeno tvoje tijelo, Gospodine. Ništa je ne smućuje i ništa je ne straši, Pretvorila je u saveznike sve što izaziva tjeskobu ili očaj nevjernih ljudi, trpljenje, koje je čini Tebi sličnom, vrijeme, to putovanje vječnosti kroz jedan svemir koji nije njezin; Ona ljubi, znači li joj išta sve drugo? Za nju je ova uska i nova grobnica u kojoj počivaš, Gospodine, Kovčeg novog saveza, I ono što sadrži nije više Zakon, To je svetost, počelo Crkve i budućih ispunjenja, Ona zna da ćeš trećeg dana uskrsnuti. Gospodine, sakriveni u ovom svijetu dublje no u grobnici, Ti kojega naši grijesi razapinju Ti kojega smo u svojim srcima sahranili Razbij u nama taj kamen koji smo nad Tobom zapečatili Naša Te jadna vjera to traži. U njezinoj žalosti Velikog Petka u njoj nešto već poluglasno pjeva Jer ova noć koja je okružuje za nju je samo početak dana, A dan to si Ti, O Kriste!
Andre Frossard