- rekao je svojedobno, u svom prepoznatljivom tonu na granici ozbiljnosti i ironije, Leonard Cohen. Legendarni kanadski kantautor, pjesnik i književnik, nedavno uvršten u Kuću slavnih rock'n'rolla, koji uskoro kreće na prvu svjetsku turneju nakon 15-godišnje stanke, nesumnjivo je džentlmen kad je riječ o ženama koje su biitno utjecale na njegov život i karijeru. Iako je posljednjih godina napisano nekoliko biografija i snimljeno više filmova koji pokušavaju odgonetnuti tajnu „života i djela“ jednog od najutjecajnijih živućih umjetnika popularne kulture, Cohen ne govori o ljubavnim vezama jer je, kaže, sve o toj temi već napisao u svojim pjesmama i romanima. Tako se, zapravo, i ne zna je li, uopće, bio u braku s losanđeleskom umjetnicom Suzanne Elrod, majkom njegovo dvoje djece, 35-godišnjeg Adama i dvije godine mlađe Lorce, koja je ime dobila po Cohenovu uzoru, španjolskom pjesniku Federicu Garciji Lorci.
Cohenove poslovne, odnosno, umjetničke veze sa ženama potaknule su cijeli niz briljantnih karijera. Nakon prvog albuma, „Songs Of Leonard Cohen“, iz 1967., na kojem je uz „suhu“ akustičnu gitaru dominirao tada još „mladenački“ bariton, Cohen je već na drugoj ploči zaključio kako bi bilo pravo glazbeno osvježenje uvesti razigrane ženske prateće vokale kao kontrapunkt svom gotovo narativnom pjevačkom stilu. Kako su godine prolazile, Cohenov je vokal bio sve dublji i dublji, gorči i sporiji, da bi, na posljetku, prešao u gotovo šapćući bas. Uz protok vremena svoje je učinila i konzumacija svih mogućih stimulansa koji su ostavili neizbrisiv trag na njegovim glasnicama. Pametno ukomponirani, anđeoski prateći glasovi dobivali su tako sve važniji prostor da bi, na posljetku, preuzeli i cijele Cohenove pjesme.
Suradnja s Cohenom potaknula je niz talentiranih vokalistica na samostalne karijere, a svaka od tih žena ostavila je svoj prepoznatljiv pečat na Cohenovu stvaralaštvu. Komercijalno je najuspješnija među njima Jennifer Warnes, Cohenova vjerna koncertna pratilja iz sedamdesetih, pjevačica kristalno čistoga glasa, koja je 1987. objavila album Cohenovih standarda „Famous Blue Raincoat“. Jennifer ima bogat diskografski opus, a njezin posljednji studijski rad „The Well“ pravo je malo remek-djelo suvremenog američkog ženskog autorskog pop-pisma. Perla Batalla, američka pjevačica meksičkog podrijetla, koja je nedavno također objavila album Cohenovih obrada, nastupala je s njim osamdesetih i devedesetih - zajedno s Julie Christensen, nekad neobuzdanom plavušom i članicom kultnog losanđeleskog punk banda Flesh Eaters. Obje su sudjelovale na velikom koncertu posvećenom Cohenu, koji je lani i u nas predstavljen kao film „I'm Your Man“. Na tom koncertnom zapisu koji je, naravno, režirala žena - Lian Lunson - niz zvijezda, na čelu s U2, odaje počast svom velikom uzoru.
Niti danas, u 74. godini, jedinstveni Cohenov šarm i karizma nisu izblijedjeli. Naprotiv, njegov je glas još dublji i uvjerljiviji, cjelokupan nastup još privlačniji, a odijela još elegantnija. Cohenova aktualna poslovno-ljubavna partnerica je eterična Anjani Thomas, obrazovana pijanistica i pjevačica havajskog podrijetla, za koju neki tvrde da mu je čak i žena. Iako se Anjani u Cohenovu životu pojavljuje već 1984. kao dio pratećeg ženskog „zbora“ u himničnom hitu „Hallelujah“, a potom i na albumu „IŐm Your Man“ iz 1988. te „The Future“ iz 1992., ozbiljna suradnja počinje tek 2004., na zasad posljednjem Cohenovu studijskom albumu „Dear Heather“.
Na pitanje kako je profitirala na snimanju tog vjerojatno najdubljeg Cohenovog djela, Anjani odgovara: - Iz studija sam izišla bogatija za... vrlo suhi martini! I za nov način pjevanja - nakon trideset godina u tom poslu. Dogodilo se to nakon što sam otpjevala jednu dionicu u „Undertow“, koja je tehnički i emocionalno bila savršena. A znate li što je on rekao? „Bilo je sjajno, ali sad budi drukčija, uništena žena koja nema što dati. Otpjevaj to, ali ne pjevaj. S tih nekoliko riječi, Leonard je ljubazno otpisao moju tehniku. Stajala sam ondje, malo rastresena i na neki neobičan način otkvačena od svega što sam znala, i otpjevala sam to ponovno. Kad sam čula snimku, shvatila sam koliko je bio u pravu; i to je snimka koju čujete na ploči.“
Prije dvije godina Anjani Thomas je objavila album „Blue Alert“, za koji je Cohen napisao sve stihove i producirao ga. Na njemu Anjani pjeva sve vokale uz povremeni, jedva čujan Cohenov šapat.
Davno prije objave svog prvog albuma, još ranih pedesetih godina prošlog stoljeća, Cohen je u rodnom Montrealu uz svoje mentore - danas klasike kanadske poezije - Louisa Dudeka, Irvinga Laytona i F. R. Scotta - predvodio takozvanu montrealsku pjesničku školu. Među njima bila je i Cohenova srednjoškolska prijateljica Nancy Bacal.
- Leonard je doista volio žene iako „ljubav“ nije prava riječ za to - rekla je ona mnogo godina kasnije. - U mnogima je vidio snagu i ljepotu za koje mnoge nisu ni znale da je posjeduju, biti s njim, značilo je upoznati svoju vlastitu žensku snagu. Komentirajući tom prigodom jednu od njegovih najpoznatijih veza, Nancy je ustvrdila da „premda je bio s Marianne, nikad nije pripadao isključivo nekome. Cohena nisi mogao posjedovati.“
Prelijepu Norvežanku Marianne Ihlen, nekadašnji model iz Osla, čija se crno-bijela fotografija za crnim pisaćim strojem nalazi na poleđini njegova drugog albuma, Cohen je upoznao na grčkom otoku Hidri. Ondje je 1960. za 1500 dolara (koje mu je ostavila baka) kupio kuću, u koju se redovito vraćao i u desetljećima koja slijede. Legenda kaže kako je Cohen preoteo Marianne norveškom romanopiscu Axelu Jensenu, no istina je, međutim, kako je Jensen otišao s Hidre s nekom američkom slikaricom, a Marianne i njezin sin uselili su se u Cohenovu kuću. U odličnoj biografskoj studiji „Raznoliki stavovi“, prošle godine objavljenoj i u hrvatskoj verziji, Cohenov „poluslužbeni“ biograf, profesor književnosti Ira B. Nadel, kaže kako je Cohen jednostavno bio opsjednut Marianne.
„Ona je donijela red u njegov osobni život i poticala njegovu kreativnost. Marianne je postala Cohenova muza i majka, raspirivala je njegov kreativni nagon i njegovala njegovu potisnutu želju za sigurnošću, domom i svrhom“.
Ipak, nakon početne fascinacije, Cohena je veza s Marianne počela „iscrpljivati i uništavati, što je bio obrazac koji će se ponavljati i u njegovim kasnijim vezama“. Razlozi njihova rastanaka sažeti su u pjesmi „So Long Marianne“ (Zbogom, Marianne), jednoj od najslavnijih pjesama njegove „rane“ faze.
Šezdesetih godina Cohen je kombinirao mediteranski ugođaj Hidre s gradskim životom u Montrealu. Sredinom tog desetljeća u svom je rodnom gradu upoznao Suzanne Verdal, plesačicu koja će ga inspirirati za čak dvije pjesme - „Suzanne nosi kožnati kaput“ te drugu, mnogo poznatiju, „Suzanne“, koja je na njegovu prvijencu iz 1968. i koja će postati jedna od najpoznatijih pjesama u povijesti pop-glazbe. Iako je bila udana za kipara Armanda Vaillancourta, Suzanne Verdal je s Cohenom satima ispijala čaj u svojoj mansardi pokraj rijeke St. Lawrence. Cohen nikada nije priznao da su bili ljubavnici, tvrdeći kako je bila riječ o „kratkom trenutku čarolije“. Sama pjesma, uostalom, najbolje ocrtava dubinu te veze, koja - čak i ako je bila kratka i platonska - sadrži svevremensku i univerzalnu ljubavnu poruku.
Potpuno oprečna takvoj poetici je pjesma „Chelsea Hotel No 2“, u kojoj Cohen opisuje prvi susret i kratkotrajnu vezu sa slavnom Janis Joplin. U tom zloglasnom prebivalištu glazbene i književne underground scene u usponu, tada je, uz umjetničku, cvjetala i kultura droge. Uglavnom, Cohen u dizalu pita Janis: „Tražite nekoga ?“. „Da“, odgovara ona, „tražim Krisa Kristoffersona“. „Mlada damo, imate sreće. Ja sam Kris ristofferson“, rekao je Cohen koji je bio znatno niži od poznatog pjevača i glumca. Sasvim nevažno, naravno, jer je u to vrijeme bilo „uobičajeno da se žene nude Cohenu u dizalu“.
U tom kultnom njujorškom hotelu Cohen je prijateljevao i s Joan Baez, s kojom je često vodio političke rasprave, a u jednom trenutku, u drugoj polovici šezdesetih, ondje mu se pridružuju Marianne i njezin sin Axel. No, grčka romantika definitivno nije imala šanse za preživljavanje u mračnoj njujorškoj svakodnevici.
Uz to je razdoblje vezana i jedna od rijetkih Cohenovih neostvarenih ljubavi. U prestižnom klubu La Dom, okupljalištu tadašnje njujorške avangardne scene koju je predvodio Andy Warhol, fatalno ga je zaslijepila visoka ekscentrična plavuša koja je pjevala dubokim, monotonim glasom s izraženim njemačkim akcentom. Bila je to genijalna, ali za to meko hipijevsko doba suviše gruba pjevačica, glazbenica i autorica Nico. Kao svojevrsna ikona blazirane njujorške avangardne scene, Nico je po Warholovoj direktivi postala pridružena članica kultne grupe Velvet Underground na njihovom istoimenom prvijencu (popularna „Banana“). Cohena je njezina „arijevska ljepota“ jednostavno oborila s nogu pa je izjavio da je ona najljepša žena koju je ikad vidio. Iako mu je Nico odmah dala do znanja da između njih neće biti ništa jer više voli mlađe muškarce, Cohen je se ludo zaljubio i danima je pratio po gradu. Poslije je, u svojoj biografiji, priznao koliko ga je potresla njezina ovisnost o drogama koje su je 1988. na Ibizi i stajale glave.
I Cohenove menadžerice uglavnom su bile žene. Jedna od prvih bila je Mary Martin, koja ga je u jesen 1966. upoznala s Judy Collins. Tada cijenjena i uspješna pop/folk pjevačica je - u doba kad je Cohen bio „samo“ pisac i još nije snimao albume - uvrstila njegovu „Suzanne“ na svoj albumu „In My Life“ (1966.), da bi sljedeće godine na albumu „Wildflower“ otpjevala čak tri Cohenove stvari. Zahvaljujući toj promotivnoj akciji, Cohen je potpisao svoj prvi diskografski ugovor i izazvao zanimanje javnosti. „Bio je savršena kanadska kulturna roba: rječit, seksi i živio je izvan zemlje“, tvrdi njegov biograf Nadel. U to je vrijeme čak i Bob Dylan izjavio kako je Cohen jedan od ljudi u čiju mu kožu ne bi smetalo ući, što mu je Cohen uzvratio nazvavši ga „najsofisticiranijim pjevačem generacije“.
Cohen 1967. započinje vezu s glasovitom zemljakinjom Joni Mitchell, jednom od rijetkih autorica i izvođačica tog doba čija reputacija do danas nije umanjena. Mitchell je već tada tvrdila da je Cohen autor koji postavlja nove standarde pisanja pjesama te neprestano teži novim, višim glazbenim sferama.
S reputacijom glasnogovornika nove kontrakulture, Cohen je hrabro krenuo u istraživanje „seksualnih, duhovnih i farmaceutskih puteva“, što ga je nakratko odvelo čak i do scijentologije. Dobrim dijelom i stoga što je čuo da je to „dobro mjesto za upoznavanje žena“.
Tako je sreo izravnu i dominantnu Suzanne Elrod, kasnije majku njihove djece, koja je bila potpuna suprotnost „kućnom i zaštitničkom“ karakteru Marianne Ihlen.
S tamnoputom i senzualnom Suzanne, Cohen će provesti više o desetljeća, a njezin će utjecaj na sve sfere njegova života biti golem. Jedan njegov prijatelj iz Grčke kazao je da je Cohen napokon našao osobu jednaku sebi, s kojom će se naći na „jednakoj razini intenziteta“. Ionako pun trzavica, njihov će odnos postati istinski problematičan nakon rođenja sina Adama 1973., a prilično neugodne razmirice vezane uz diobu imovine traju sve do sredine osamdesetih.
Kao i u ranijim neugodnim trenucima, Cohen još jednom u životu seksualnost mijenja za duhovnost obraćajući se svom japanskom učitelju zena, Joshuu Sasakiju Roshiju. Ostavši čitav život usko povezan Rinzai budizmom, Cohen nakon promocije albuma „The Future“ 1994. odlazi u Mount Baldy, zen centar smješten na obroncima planina nedaleko od Los Angelesa. Netom prije „zaređenja“ Cohen prekida „visokoprofilnu“ kratkotrajnu vezu sa slavnom holivudskom glumicom Rebeccom De Mornay. Pod redovničkim imenom Jikhan (Tihi) Cohen ondje ostaje do kraja devedesetih. Njegova predanost zenu te veliko prijateljstvo s Roshijem, kojemu je bio neka vrsta osobnog tajnika i s kojim je putovao svijetom, nikada, međutim, nije potisnula židovstvo. Štoviše, svojedobno je izjavio: „Nisam budist, ja sam židov!“.
Svoje posvećenje zenu opravdao je nedostatkom meditativne dimenzije židovstva, a „obraćenje“ je demantirao glasovitim „priopćenjem za javnost“, u kojemu je, među ostalim, napisao: „Moji bi se otac i majka, pokoj im duši, uznemirili kad bi vidjeli da me novinar opisuje kao budista. Ja sam židov. Već sam neko vrijeme pod dojmom nerazumljivog blebetanja starog budističkog redovnika koji mi je nedavno rekao: „Cohene, poznam te već 23 godine i nikad ti nisam htio dati svoju religiju. Samo ti nadolijevam sake. ...“
Pariška modna fotografkinja Dominique Isserman također je bila važan dio Cohenova života. Imali su relativno dugu i zrelu vezu, a njezina je discipliniranost pobudila u pomalo iscrpljenom umjetniku novu kreativnu energiju. Bilo je to doba blage stagnacije njegove karijere, početkom osamdesetih, nakon što se pozicionirao kao ultimativni „pjesnik pesimizma“. Leonard Cohen je presudno utjecao na novu postpunkersku underground scenu osamdesetih, na čelu s Nickom Caveom i sličnim autorima. To je, međutim, tek bio zalet za drugi, zreliji dio karijere u kojem se definitivno potvrdio kao vrhovni propovjednik „egzistencijalističkog romanticizma“ i jedan od najznamenitijih umjetnika našeg doba. Isserman je tu odigrala važnu ulogu, a obostrana je predanost poslu rezultirala suradnjom na Cohenovom novom vizualnom identitetu. Set reklamnih fotografija predstavio je novog, zrelog i još više cool Cohena. Isserman je režirala i dva spota - „First We Take Manhattan“ te „Dance Me To the End Of Love“.
Prema poznatom obrascu, Cohen se s vremenom počeo osjećati nelagodno u stabilnoj vezi. I nakon ljubavnog prekida, Dominique i Leonard ostali su dobri prijatelji, a njezino značenje u Cohenovu životu obilježeno je posvetom na albumu „I'm Your Man“, koja kaže; „Sve ove pjesme su za tebe, D.I.“ Iako nije toliko poznato, upućeniji se „cohenolozi“ slažu da je Dominique Isserman odigrala ključnu ulogu u Cohenovu „oporavku od depresije, preusmjeravanju njegove karijere i obnovi duhovnog života“.
Još kao šesnaestogodišnjak Cohen je iskreno, kao razlog svog pisanja poezije, naveo žene: „Želio sam ih, a nisam mogao imati. Pisao sam poruke ženama tako da ih pridobijem. One su ih počele pokazivati okolo i ljudi su to ubrzo počeli nazivati poezijom. Kad ne bi upalilo sa ženama, obratio bih se Bogu“. U filmskom intervjuu 1980. priznao je kako je, otkako zna za sebe, opsjednut ženama. A kada se proslavio, opsesija je postala uzajamna.
U prvom razdoblju karijere nerijetko je bio besramno izravan u odnosu sa ženama. Novinarkama je govorio da se svuku, ili barem ogole grudi tijekom intervjua. Jedan od njegovih albuma čak i nosi simboličan naziv „Death Of A Ladies Man“ (Kavalirova smrt), a objavljen je 1977. u suradnji s producentom Philom Spectorom.
Bitničku neobuzdanost Cohen je u trećoj životnoj dobi zamijenio „zrelom mudrošću“.
- Zbog nekoliko pjesama koje sam u životu napisao o ženama, one su i danas, unatoč mojoj poodmakloj dobi, prema meni izuzetno ljubazne - ustvrdio je Cohen u naslovnoj pjesmi svog posljednjeg studijskog albuma „Dear Heather“.
Sven Semenčić Objavljeno: 02-05-2008.