Dan prije, kao i većinu dana ove jeseni, vrijeme nije obećavalo. Moram priznati da sam ozbiljno razmišljao da odustanem u potpunosti od izleta jer mi je trebao kratki predah uzrokovan prepunjenim radnim danima (posao - trening - faks - onesviješćivanje u krevet). Samoinicirano buđenje, bez pomoći budilice ili mobitela se dogodilo oko 9 sati. Osjećao sam se stvarno odmoreno, a pogled kroz prozor mi je rekao da počnem pakirati ruksak jer je vani osvanuo predivan sunčan jesenski dan. S obzirom da je besplatni autobus za Sitno Gornje već otišao i da je redovna linija odvela većinu poznatih ljudi u 8:30, prvotni plan mi je bio da sam prošetam do doma, pojedem fažol, ako vidim koga poznatog popričam s njim i s noge na nogu se uputim prema Žrnovnici. Detalj koji me iznimnno razveselio je bilo pojavljivanje Meri na autobusu u 11:00 - i ona je odlučila odspavati malo duže. OK, sad nas je već dvoje, dan je odmah ljepši. :) U Sitnom Gornjem nas je Ivana skoro pogazila autom i time popela naš broj na nevjerojatne tri osobe. S noge na nogu, bez ikakve žurbe, preko šume i Zlatne i Srebrne špilje (u kojoj smo Ivana i ja uznemiravali slow-motion daždevnjaka) smo došli do doma. Nešto poznatih je bilo, fažol je bio očekivano fenomenalan. Meri i ja nismo dugo ostali, pa smo nakon nekih 45 minuta krenuli prema kući. Ivana je odlučila ostati na domu još neko vrijeme. Moj prijedlog da prošetamo do Žrnovnice preko Mihanovića i Amižića Meri je oduševljeno prihvatila jer tu rutu još nije prohodala. Drago mi je da je na kraju polagane šetnje, prepune zastajanja i divljenja skladnom i mirnom pejzažu jesenskog Mosora, bila vrlo zadovoljna viđenim. Eksplozije smeđe, crvene i povremene zelene boje daju posebnu čar planinama u ovo doba godine, tako da smo dočekali sumrak šetajući i upijajući energiju potrebu za nastavak monotonog i napornog radnog dijela tjedna. Prilikom silaska u Žrnovnicu, kako nam se nije nigdje žurilo, sjedamo u restoran Rus na kavu. Kad - eto veselja - odjednom se stušti desetak poznatih lica koji su se vraćali iz Sitnog, među njima i Ivana i Filio. :) U dobrom društvu završavamo večer, te se ubacujemo Ivani za prijevoz. Taman kad sam se ponadao da je sve gotovo, Ivana je rekla kako nije sigurna da će auto imati goriva do pumpe. Nije to ni izustila, a auto zakašlja i umre. Iduća scena: letim iz auta, polutrčećim korakom guram auto preko jednog od najprometnijih križanja u gradu dok Meri uporno pokušava otvoriti stražnja vrata kako bi izašla i pripomogla. Sve sreća da ipak nije izašla, mislim da bi nas sigurno nešto pogazilo. ;) Odgurah auto na obližnju stanicu, a žene mi daju otpust kako bih uhvatio bus. One su otišle u akciju lijevanja goriva, a ja veselo odskakutao kući. ;)
Siniša Pocrnić, 13.12.2005. 12:24
|
