Kada je Nada rekla da idemo na Zir, svi smo se blesavo pogledali i graknuli unisono "A di je to?". Odogovor je bio: "Negdje između Splita i Zagreba, ide se preko Gračaca ili Gospića.". Kako nam to nije bilo dovoljno počeli smo piliti ljudski i na kraju se stvarno potvrdilo da nitko osim Zvone iz omiškog Imbera i našeg Velikog G nema pojma gdje je ta planina. No dobro, volimo iznenađenja. ;)
Na dan izleta malo bi bilo reći da vrijeme nije obećavalo. Sumoran jesenski dan kao da nam je htio poručiti da nam je pametnije da ostanemo kući, te je toj poruci dodao težinu lijevanjem velikih količina kiše. Ipak smo pokazali određenu dozu hrabrosti (a k vragu, kao da smo se mogli vratiti doma kad smo se već skupili u velikom broju :)) i hrabro kročili u autobus i s njim u nepoznate sfere. Nakon cca tri sata vožnje smo otkrili da je Zir nedaleko Gračaca, blizu izlaza sa autoceste Ravna ploča. Iako nevelika planina ima zanimljiv izgled jer strši poput malog otočića usred Ličkog polja. S jedne strane postoji ugodan pristupni put koji vodi kroz šumu i samo na dva mjesta stvara određene probleme u vidu klizavih i vlažnih stijena. Da je bilo suho, nitko ne bi ni obratio pažnju na te stijene. Ovako se na jednom mjestu razvukao gelender kao pripomoć. Posjetili smo i neznanu špilju. Kiša koja je rominjala cijelog dana davala je sui generis ugođaj. Unatoč lošem vremenu i činjenici da sam 300 metara od autobusa kročio gojzericom u omanji potočić, te sam zbog toga šljapkao idućih nekoliko sati atmosfera je bila vrhunska.
Siniša Pocrnić, 13.12.2005. 5:18, krvavih izbuljenih očiju, s kroničnim nedostatkom sna, diveći se JAlbum programu. A sad na spavanje....
|
