O odbjegloj rukavici

Početak dana definitivno nije obećavao, barem s moje točke gledišta. Krivo sam namjestio alarm na mobitelu, te sam imao frenetičnu ranojutarnju strku sa spremanjem i stizanjem u 07:00 na Sukoišansku. Polazak se još malo otegao, nakon njega slijedi Filiova vožnja prema Trilju misterioznim stranputicama Zagore u kojoj smo u nekoliko navrata začuđeno nagađali u kojem pogrešnom mjestu ćemo izaći. Na kraju je put ispao dobro odabran i Trilj se ukazao. Slijedi brzinska kava i relativno kasni dolazak do parkinga u Koritima, gdje je uslijedila kalvarija namještanja veličine dereza koja je prilično potrajala zbog nedostatka esencijalnih alata – odvijača, ključeva i gedora. Moram li napomenuti da nas je uz to ubijala i strahovita bura, te niska temperatura začinjena senzacionalističkim najavama 'sibirske zime' u svim medijima? :)

Prva grupa (featuring: Anamarija, Ivica, Elena i Danijel) koja je bila brža se odvaja i kreće putem prema cilju, a mi kasnimo nekakvih petnaestak minuta u polasku. Napokon možemo uputiti pogled prema cilju, vrhu Kamešnica, koji se izdiže nad snijegom prekrivenim padinama, ovjenčan u tamne oblake. Oblaci nas ne plaše, Antin GPS je spreman i napunjen rutama. :) Franko i ja nakon nekog vremena sustižemo prvu grupu separatista i nastavljamo put s njima. Prateći markaciju osvrćemo se da vidimo gdje je druga, brojnija grupa. Primjetismo ih na putu prema grebenu, te nakon kratkog telefonskog razgovora dogovaramo susret na vrhu i pristup različitim stranama. Snijega na dijelovima izloženim zapusima vjetra nema previše, otprilike 20-30 cm, sa tvrdom i mahom sleđenom površinom zbog koje uskoro montiramo dereze. U zapusima i zavjetrinama impresioniraju dubine do kojih se može propadati u snijeg. Tako mi i treba kad sam se odlučio slijediti perolaki, ženski dio grupe, koje poput vilenjakinja lebde na snijegu, dok ja gracioznošću i elegancijom slona upadam do pojasa. Sunce nas je obasjavalo cijelim putem, a olujna bura i njom nošen snijeg su sunce doveli na razinu običnog estetskog dodatka koji se sigurno u tim uvjetima ne može nazvati izvorom topline. Svejedno ga je bilo lijepo vidjeti. :) Hladni cepini grizu kroz rukavice, bura nosi snijeg u oči koje neprestano suze, razgovor je nemoguć osim u usta-uz-uho varijanti, noge se jedva podižu pod teretom gojzerica sa derezama, a koga god pogledam vidim da se uspinje sa smješkom na licu. Krećemo se granicom dvije mikroklime, prema sjeveru, nedaleko nas, počinju oblaci koji grle ledenu bjelinu najviših predjela Kamešnice, dok pogled prema jugu otkriva suncem obasjanu, vjetrovitu ravnicu Sinjskog polja. Uskoro se raštrkavamo i tražimo markaciju, a ja vadim aparat i okidam par snimaka, nakon kojih neuspjesno pokušavam vratiti desnu rukavicu. Međutim, potpomognuta mojom nespretnošću te dobrom suradnjom sa snažnom burom, brzinom svjetlosti se katapultirala iz mog stiska, teatralno odjezdila niz padinu i završila eskapadu samoubilačkim skokom s litice. Pretpostavljam da je sada negdje oko Omiša, otišla na zasluženi odmor nakon sedam godina službe. :) Ivica mi posuđuje jednu od svojih rezervnih rukavica, na koju sam prilično pazio kako ju ne bi zadesila ista kleta sudba moje rukavice.

Oko 13:00 nailazimo na neimenovanu kotu označenu samo sa jednostavnim natpisom "1606 m" i improviziranom malom kulom od naslaganom kamenja. Ime je možda i bilo tu negdje, samo što se nikome nije dalo tražiti ga. :) Zaustavljamo se taman toliko da ubacimo u sebe čokolade/energetske pločice/kekse i vijećamo kuda dalje, na greben i na Kamešnicu ili prema Konju. Oblaci koji su cijelo vrijeme bili u blizini kao da su čuli naš razgovor te su nam odlučili pokvariti planove. Stuštili su se grebena i omotali krajolik gustom maglom. Zaključismo da smo se lijepo prošetali, ugodno proveli vrijeme i da smo spremni za povratak nazad. Ni minutu nakon polaska dokazujem da mi danas spretnost nije jača strana. Petljajući nešto po džepovima uspješno sam sapleo sam sebi nogu i pružio se koliko sam dug i širok po snijegu. Bez posljedica, izuzevši moj ego. :) Elena me tješi i govori kako nezgoda nikako ne dolazi sama i da budem spreman na još neku trapavost. Na svu sreću, nije ju bilo. Spuštamo se na izvor u Koritima, skidamo zimsku opremu, fotografiramo se u 'spontanim' položajima i odlazimo na parkiralište čekati drugu grupu.

Na parkingu nalazimo Mira koji je odustao zbog bolova u ramenu. Ostali uskoro dolaze, pričaju kako također zbog vremena i nešto sporijeg napredovanja nisu dosegli vrh. Izlet završavamo kavom/kakaom/pivom u Trilju, pružajući gojzericama i planinarskom odjećom zanimljiv kontrast ljudima koji su se sredili za nedjeljno-večernji izlazak.