Ivan Meštrović (1883.-1962.)

Drniški je kraj u drugoj polovici 19.st pod upravom Austrijske monarhije, vrijeme općenito teškog života kao i graditeljske aktivnosti. Mnogi odlaze u Slavoniju trbuhom za kruhom, zaposleni kao nadničari na izgradnji pruge. Mato i Marta Meštrović išli su u berbu kukuruza i zatekli su se u Vrpolju kod Đakova gdje je Ivan Meštrović 15.8.1883. rođen u skromnoj nastambi željezničkog vagona. Tu je proveo prve dane života prije povratka svojih roditelja u Otavice. Zanimljivo je da Meštrović nikada poslije nije bio u Vrpolju; tu će proći samo jednom na putu za Đakovo. Svoju mladost Meštrović proživljava okružen narodnim pričama, epovima i pjesmama ovog kraja kao i pod utjecajem tradicionalnih vrijednosti: obitelji okupljene oko ognjišta, ljubavi prema domovini i vjeri u Boga. Najveći utjecaj na njega imala je majka, skromna i pobožna žena. Sa 12 godina sam je naučio čitati i pisati. Dok je kao mladić čuvao ovce počeo je rezbariti male predmete od drva i muljike - mekog kamena koji se vadio sa obližnje planine Svilaje. Nikola Adžija, načelnik drniške općine, među prvima je uočio Meštrovićev talent. Uz potporu jednog bečkog inženjera koji je došao u Drniš sa šesnaest godina odlazi u Split, u klesarsku radionicu Harolda Bilinića. Tu se prvi put susreo sa djelima antike: grčkim i rimskim kipovima i arhitekturom.

Ivan Meštrović 1901. odlazi na Umjetničku Akademiju u Beč. Pošto nije znao njemački te nikada nije pohađao školu morao je godinu dana pauzirati, no uspješno je savladao jezik te se prilagodio novoj sredini i stupio u kontakt sa secesionistima s kojima izlaže od 1903.-1910. Tijekom studija 1904. upoznaje Ružu Klein s kojom se vjenčao 1907. Uzor mu je bio profesor Otto Wagner, poznati arhitekt i jedan od predstavnika Secesije. U Beču je prvi put susreo Rodina koji je odmah prepoznao njegov talent (za Meštrovića je rekao da je "čudo među kiparima" te "veći umjetnik od mene"). Karl Wittgenstein, poznati industrijalac i mecena, 1905. naručuje izradu djela "Vrelo Života". Godine 1908. zahvaljujući Rodinu seli se u Pariz, iznajmljuje studio na Montparnassu, te izrađuje više od pedeset skulptura u samo dvije godine za koje dobiva prva međunarodna priznanja. 1910. izlaže u Beču i Zagrebu. 1911. seli se na nekoliko mjeseci u Beograd, a potom u Rim, gdje ostaje do 1913. U Rimu se susreo sa djelima Michelangela za kojega je rekao da je najveći kipar svih vremena. Na Svjetskoj izložbi održanoj 1911. osvaja prvu nagradu za kiparstvo.

Nakon izlaganja na jedanaestom venecijanskom Bienallu htio je organizirati izložbu u Hrvatskoj, ali početkom Prvog svjetskog rata zbog suprostavljanja Austro-Ugarskim vlastima morao se vratiti u Rim. Napušta epske motive te se okreće vjerskim: 1917. započinje niz od 28 velikih drvenih reljefa sa temama iz Kristovog života. Meštrović postaje poznat u Velikoj Britaniji, ne samo zbog svojih djela već i zbog djelovanja u Komitetu za oslobođenje. 1915. priređuje samostalnu izložbu ("one-man-show") u Albert i Victoria muzeju u Londonu; čast koja do tada nije bila iskazana niti jednom živućem umjetniku. Na otvorenju izložbe profesor Sadler rekao je da je Meštrović "najveći kipar od vremena Renesanse" te da mu je "za njegova djela dužan cijeli svijet". Iako je često prikazivao nacionalne heroje i vojskovođe, smatrao je da su pravi heroji oni koji su se borili za opće ideale čovječanstva: "Zar nije Sv. Pavao veći heroj od Cezara?". Sljedećih godina izlaže u Glasgowu i Edinburghu. Godine 1919. u Petit Palaisu u Parizu izlaže četrdeset skulputra. Najpoznatiji radovi iz ovog razdoblja su "Raspeće" i "Madona".

Završetkom rata vraća se u Hrvatsku, u Zagrebu adaptira kuću i gradi atelijer (1920.-1923.), danas Atelijer Meštrović sa stalnim postavom. U Cavtatu gradi grobnu kapelu obitelji Račić, "Kraljica anđela" (1920.-1923.). Godine 1922. u Dubrovniku je upoznao Olgu Kesterčanek s kojom se vjenčao 1928. - iste godine razvodi se od Ruže Klein - i s kojom je imao četvero djece: Martu (rođ. 1924.), Tvrtka (rođ. 1925.), Mariju (rođ. 1927.) i Matu (rođ. 1930.). Od 1926.-1931. gradi crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama, dok je opremanje potrajalo do 1937. U Splitu 1931. gradi obiteljsku kuću koja je dovršena 1939. (danas Galerija Meštrović) te iste godine obnavlja obližnji kompleks Kaštelet-Crikvine u kojem gradi kapelu Svetog Križa. Postaje Grand Officier Legije časti u Francuskoj, član Akademije znanosti i umjetnosti u Beogradu te prvi rektor novoosnovane Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Svoju rektorsku plaću dao je na raspolaganje siromašnim studentima kakav je i sam jednom bio. Meštrović prvi put odlazi u SAD 1924. gdje je upoznao Nikolu Teslu. U Brooklyn Museumu u New Yorku priređena mu je samostalna izložba gdje izlaže 132 djela, jedna od njegovih najpoznatijih izložbi. 1927. posjetio je Egipat i Izrael kojem je poklonio djelo "Mojsije". 1928. postavljen je Meštrovićev spomenik Indijancima u Chicagu; dvije konjaničke skulpture Strijelca i Kopljanika nalaze se u Central Grant Parku. Povratkom u Zagreb, projektira Dom likovnih umjetnika (1934.-1938.) te organizira izložbu "Pola stoljeća hrvatske umjetnosti". U periodu između dva svjetska rata Meštrović se još više okreće klasičnom oblikovanju, izrađuje veliki broj reljefa, aktova i portreta kao i javnih spomenika: Grguru Ninskom, J.J. Strossmayeru, već spomenutim Indijancima itd. Objavljuje traktat "Moji razgovori sa Michelangelom" (1926.) te sjećanje "Nekoliko uspomena na Rodina" (1937.).

Sredinom tridesetih godina Hitler ga je pozvao da održi izložbu u Berlinu, ali je Meštrović odbio. Nakon talijanske okupacije Splita zbog fašista bježi u Zagreb. Međutim u Zagrebu su ga uhitili, zatvorili u zatvor na Savskoj Cesti i osudili na smrt. U zatvoru je ostao pet mjeseci, prije nego što je na nagovor Vatikana oslobođen 1942. godine. Bježi u Rim, a zatim 1943. u Švicarsku. Njegova prva žena Ruža Klein umrla je tokom rata zajedno sa trideset članova svoje obitelji židovskog porjekla. Nakon završetka rata nakratko se vraća u Rim, gdje je izradio skulpture za Hrvatski zavod Sv.Jeronima, a zatim 1946. prihvaća mjesto profesora na Sveučilištu Syracuse u državi New York, SAD. Iste godine na poziv Američke akademije znanosti i umjetnosti održao je samostalnu izložbu u Metropolitan Museumu, prvi put u povijesti muzeja. 1952. potpisao je ugovor sa Narodnom Republikom Hrvatskom kojim daruje svu svoju imovinu u Splitu i Zagrebu, mauzolej u Otavicama te više od četri stotine skulptura i crteža hrvatskom narodu. Na svečanosti u Bijeloj kući 1954. predsjednik Eisenhower osobno mu je uručio dekret kojim je i službeno postao američki državljanin. Iste godine završava ciklus od 28 drvenih reljefa koji je započeo prije gotovo četrdeset godina. Ovaj ciklus radova darovao je za postav u kapelu Sv.Križa u Kašteletu u Splitu. Sljedeće godine u rujnu na poziv velečasnog Hesburgha odlazi na Sveučilište Notre Dame u South Bendu, država Indiana, kao direktor odjela za umjetnost. 1956. dobio je Zlatnu medalju za životni rad od Američke akademije znanosti i umjetnosti. 1959. posljednji put dolazi u domovinu gdje obilazi zavičajni kraj Otavice i Drniš te u Zagrebu posjećuje svog prijatelja kardinala Stepinca. Nakon povrataka u Ameriku, poslao je još 59 kipova namjenjenih raznim gradovima, samostanima i galerijama. Dio je poklonio također i u znak zahvalnosti Nikoli Adžiji, odnosno gradu Drnišu. Ta djela su danas dio Meštrovićeve zbirke Gradskog muzeja Drniš, teško stradale u Domovinskom ratu (1991.-1995.). U posljednjim godinama svog života Meštrović izrađuje glinene skulpture "Otac se pozdravlja sa sinom" i "Otac se pozdravlja s kćeri" kojima iskazuje bol radi smrti djece Marte i Tvrtka. Knjigu "Uspomene na političke ljude i događaje" završio je 1961. (Buenos Aires, 1969. Zagreb).

Ivan Meštrović preminuo je u noći sa 16. na 17. siječnja u South Bendu. Prema njegovoj posljednjoj želji tijelo mu je prebačeno u rodnu zemlju, gdje je trebalo biti izloženo dva dana u crkvi Sv.Marka u Zagrebu te potom dva dana u crkvi Sv.Križa u Splitu no komunističke vlasti tijelo se poslale u Drniš, a potom u Otavice gdje je 24.1.1962. sahranjen u obiteljskom mauzoleju, crkvi Presvetog Otkupitelja.

Među istaknutim uglednicima koje je "Maestro" izradio bili su papa Pio XII, predsjednik Herbert Hoover, kardinal Alojzije Stepinac (Croatia Place, Lackawanna, New York), Čehoslovački predsjednik Tomaš Masaryk, Nikola Tesla i mnogi drugi. Dvoja od njegovih istaknutih djela ukrašavaju Nacionalno svetište Bezgrešnog začeća u Washingtonu - skupina iznad prednjih vrata građevine i 16 stopa visok kip Marije, Kraljice svijeta. Djela su mu izložena u Vatikanu, Nacionalnoj katedrali u Washingtonu, zgradi Ujedinjenih Naroda u New Yorku, u Smithsonianu, Firenci (Uffizi), u Londonu (Tate Gallery), klinici Mayo, a brojna djela u bronci, kamenu i drvu nalaze se u muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama diljem svijeta: Hrvatskoj, Italiji, SAD-u, Francuskoj, Mađarskoj, Rusiji, Njemačkoj, Argentini, Španjolskoj, Belgiji, Čileu itd. Sve reljefe i kipove u crkvi Sv.Marka u Zagrebu napravio je Ivan Meštrović. U Hrvatskoj su mu posvećena četri muzeja (Kaštelet-Crikvine i Galerija Meštrović u Splitu, obiteljski mauzolej u Otavicama i Atelijer Meštrović u Zagrebu) uz spomen galeriju u Vrpolju, a u SAD-u dva (na Sveučilištu Notre Dame i u znanstveno-umjetničkom centru Baton Rogue, država Louisiana) uz planove za izgradnju još jednog. "Posljednji majstor ljudske forme" klonio se direktnog političkog djelovanja i jednom je odstupio iz Parlamenta nakon što je bio izabran.

Meštrovićeve misli

"Danas ima sve više i više ljudi koji su došli do suda da je jedan od glavnih uzroka tragičnih događaja u nedavnoj prošlosti, kao i onih koji se nadvijaju nad horizontom činjenica da je moderni čovjek posve zaboravio veliko učenje Propovijedi na gori [Biblija, Matija 5.-7.]. Krivica za to nije samo na našem suvremenom despotizmu, već, nažalost, na dugom popisu nadarenih ljudi znanosti i umjetnosti koji nisu predvidjeli nagrizajuće komplikacije i rušilačke posljedice svojih doktrina. Ozračje nepovjerenja, tragično stanje čovjeka odrezanog od same osi koja drži i pokreće sve, imalo je posljedice na sva područja ljudske djelatnosti, uključujući i umjetnost, koja je u najznačajnijim razdobljima civilizacije djelovala zajedno s religijom – kao čimbenik koji oplemenjuje i produhovljuje ljudski život. Kršćanska civilizacija se u naše vrijeme nalazi zarobljena u smrtnoj borbi sa snagama sekularizacije u različitim oblicima i stupnjevima. Mnogi ljudi ne uspijevaju shvatiti da kršćanstvo, boreći se za svoje principe, istovremeno brani i temelje demokratskog načina života: jer, koncept dostojanstva svakog čovjeka i jednakost svih ljudi stoji i ruši se zajedno s kršćanskim gledanjem da je čovjek stvoren na sliku Boga. Crkva je tako u prvim redovima borbe protiv pokolja ljudske slobode. Nešto ranije spomenuo sam svoje klesanje u drvu scene Raspeća. Komad drva iz kojeg sam isklesao Raspeće ima zanimljivu povijest koju bih želio podijeliti s vama. Bio sam u Švicarskoj, u Ženevi, kad me opčinila želja da isklešem Raspeće. Svaki raspoloživi hrast kupila je tvornica koja proizvodi kundake za puške, vjerojatno za obje zaraćene strane. Namučio sam se dok od tvornice nisam dobio nekoliko dasaka. Nisam mogao dobiti cijeli komad debla, budući da su svi bili izrezani. Konačno sam otkrio jedno deblo koje nije bilo izrezano, propadalo je i stajalo je s korijenjem u zemlji, i smatralo se da nije dobro za puške jer drvo vjerojatno trune. Kad sam počeo raditi na njemu otkrio sam da je drvo čvrsto i puno. Drvosječa mi je redao da je deblo bilo uvezeno. Začudio sam se kad sam doznao da je došlo iz moje rodne države, Hrvatske. Isti komad drva bio je kasnije vraćen u Hrvatsku, preoblikovan u scenu Raspeća. Danas stoji tamo, u maloj kapeli, u zemlji u kojoj se Katolička crkva svakodnevno razapinje. Na čelu te patničke Crkve je kardinal Stepinac, moj sunarodnjak, moj dragi prijatelj, na kojeg sam, kao i svi Hrvati, ponosan. Siguran sam da naše osjećaje ne dijele samo katolici diljem svijeta, već i svi ljudi dobre volje posvuda po svijetu koji drže do slobode duha… Uzalud bezbožni i nemirni ljudi, koji danas proizvode oružja u nadi da će porobiti svijet, misle da je deblo hrvatskog stabla propalo. Nadživjet će i dulje trajati od sila zla u mojoj domovini i diljem cijelog svijeta. Onaj koji je savladao smrt, savladat će uništavanje Njegovog učenja."

"Moj kasni rad naravno proizlazi iz ranog...On je pokušao biti izraz povijesti duše našeg naroda, duše koja je u svojoj srži općenita i ljudska...Odmah nakon Balkanskog Rata, i još više nakon Prvog svjetskog rata uvjerio sam se da su ideali jedne države premali...Sljedeći nit ovih ideja i osjećaja došao sam do Biblije. Osjećaj opće patnje čovjeka postao je snažniji od osjećaja patnje jednog naroda. Potreba da se nadvlada jedno konkretno zlo, naše zlo, proširila se u potrebu nadvladavanja zla općenito, gdjegod i štogod bilo... Najbolji način za borbu protiv zla je moliti se Bogu; borba za lijepo znači slaviti Njega."

- "O mojoj umjetnosti" (Kolo, NY, 1924)

"Moja umjetnost izražena je u tvrdom drvetu i kamenu, ali umjetnost nije u drvetu ni u kamenu, ona je izvan vremena i prostora. Umjetnost je istodobno i pjesma i molitva."

- "O mojoj umjetnosti"

"Vjerujem da će sunce izlaziti i grijati zemlju. Vjerujem da će žene rađati djecu i polja urod. Ja vjerujem da će ljubav i žuljevite ruke uvijek graditi i nikada uništavati. Samo bezumni i paraziti uništavaju. Vjerujem da zli ljudi neće sprječavati dobre. Vjerujem da znanost neće uništiti, ali ni voditi spasenju čovječanstva. Ja vjerujem da napredak nije glavni pokretač svijeta i da burze, banke i granice neće donijeti slogu, bogatstvo ni pravdu..."

- Predgovor katalogu na izložbi u Zagrebu, 1932.

"Kao i sa drugim stvarima tako i umjetnost u našem stoljeću nije najgora, samo pati više nego u drugim stoljećima jer žudi za onim što nije i zamišlja da je ono što nije. Na primjer, u nijednom prijašnjem stoljeću nije bilo toliko napisano o individualnosti i originalnosti, a u gotovo nijednom stoljeću nije bilo manje individualnosti i originalnosti..."

- Predgovor Monografu, 1933.