Prošlost
Povijest na ovim prostorima počinje već 18 000 god.pr.Kr. U kanjonu Čikole, u pećinama kod Brine, pronađeno je kameno oruđe koje potječe iz razdoblja mlađeg kamenog doba. U mlađem željeznom dobu, 2. ili 3.st.pr.Kr., ilirsko pleme Delmati naseljava područje današnjeg Drniša i okolice. U to se vrijeme grade kamena utvrđena naselja - gradine. U blizini Drniša otkriveno je više gradina: Andabakina gradina nad Badnjom, gradina Kalun, Čupića gradina na području Trbounja itd. Arheološkim istraživanjima pronađeni su ostatci iz kasnoantičkog razdoblja, za koje se naslućuje da su bili nekadašnji kastrum (rimska utvrda) koji je kontrolirao obližnje prometnice. Na lokalitetu Grubišića glavice pronađeni su ostatci keramičkih vodovodnih cijevi koje potječu iz antičkog vremena. Na dijelu grada poznatog kao Fenčevina, pronađena je starohrvatska nekropola iz 9. ili 10. stoljeća od petnaest grobova u kojima su pronađeni i ostatci rijetkog nakita, a u Trbounju su pronađeni ostatci starokršćanske crkve iz vremena 4.-6.st. U srednjem vijeku je na mjestu drniške Gradine sagrađena utvrda koja je najvjerojatnije pripadala plemićkoj obitelji Nelipić koja je u to doba vladala cijelim krajem uz Krku. U podnožju utvrde razvilo se naselje koje čini stari dio grada (varoš).
Turci u Dalmaciju prodiru već početkom 15.st. 1415. prodiru u zaleđe Šibenika i Trogira, a upadaju i na područje Promine gdje pustoše i pljačkaju. 1432. Turci prodiru i na drniško područje, a ponovno harače 1468. kada su izvršili stravičan pokolj u okolici Drniša i Šibenika. Iz ovog vremena je i prvi pisani spomen grada u povijenim izvorima. Šibenski notar Grgur pok. Lovre zabilježio je da je 8. ožujka 1494. Rada prodala jedan vrt iznad Vrulje Petru, sinu pok. Tome Vulodolovića iz drniškog podgrada u Petrovu polju: "...de Campo Petri sub Dernis". Dernis bi u prijevodu značilo "Drniš", tj. "Vrata u polje", a i danas se prolaz kroz Petrovo polje naziva Drniška vrata. Na Paganovoj karti iz prve polovice 16.st. navodi se kao istoimeno utvrđenje. No turska vojska tek 1522. uz Knin i Skradin zauzima i Drniš. Prema legendi, nakon što su osvojili grad, Turci su mu dali današnje ime koje na perzijskom znači "Vrata u polje". Ovaj misterij u spominjanju imena Drniš i njegovog navodnog "nastanka" 28 godina poslije, zbog nepostojanja pisane građe iz tog vremena još nije u potpunosti riješen. Turci drže Drniš do 1683. kada ga gube u Kandijskom ratu protiv Venecije. Njihov zadnji pokušaj da ga osvoje bio je 1715. kada su doživjeli težak poraz. Vidljivi ostatci turske vladavine na području Drniša su Gradina i minaret nekadašnje đžamije, te u manjoj mjeri crkva Sv.Ante koja je u početku zapravo bila đžamija, a barokizacijom je poprimila sadašnji oblik. U svakodnevnom govoru se može čuti i riječ peškir što je turcizam za riječ ručnik.
Mlečani zauzimaju Drniš 1683. i odmah kreću u besplatno dijeljenje zemlje da privuku stanovništvo. U to vrijeme Drnišani se bave najviše zemljoradnjom i stočarstvom, ali i obrtom: kovanjem, stolarstvom, trgovinom itd. No život je bio veoma težak i počinju iseljavanja u Slavoniju i sjevernije dijelove Hrvatske. Narodu za vrijeme teške gladi 1731.-1733. pomažu franjevci sa Visovca. Drniškim krajem od 1731.-1732. vlada kuga. Drnišani su nakon velikog pomora stanovništva 1731. podigli kapelu Sv.Roku, zaštitniku od kuge. Nakon što je kuga prošla Sv.Roko postaje zaštitnikom grada. Unutar kapele koja je poslije prerasla u crkvu nalazi se natpis na latinskom čiji prijevod na hrvatski glasi:" Zgrada (crkva/kapela) sagrađena ljubavlju vjernika i pod pokroviteljstvom ugledne gospođe Franjice Theodosio i gospođe Anđele Gili. Gospodnje godine 1731.". Padom Mletačke Republike 1797. završava i mletačka uprava u Drnišu.
Austrijska vojska ulazi u Drniš u rujnu 1797.god. i ostaje tamo do 1805. U tom kratkom razdoblju nije bilo nekih bitnih promjena. Važan događaj bio je dovršetak ceste koja je povezivala Knin sa Drnišom i Šibenikom. Mirom u Požunu kojim je završio rat između Austrije i Francuske grad 18.2.1806 dolazi pod francusku upravu. Za vrijeme francuskog upravljanja donose se bitni propisi: priznavanje zemlje seljacima, propis o upravljanju koritom Krke i Čikole radi sprječavanja poplava, poticanje agrikulture, ali i gradnja cesta i mostova, javnih cisterni itd. Napoleonovim porazom 1813. kod Leipziga, ponovno na vlast dolazi Austrijska monarhija. Prvu polovicu 19.st. obilježavaju elementarne nepogode i glad stanovništva, a situacija se nije puno promijenila ni potkraj stoljeća. Drugu je polovicu 19.st. obilježila i graditeljska aktivnost: novi dio grada nastaje oko glavnog trga Poljane. Važna je i 1865.god. kada su na općinskim izborima pobijedili Narodnjaci koji su bili za sjedinjenje Dalmacije sa sjeverom Hrvatske. Car Franjo Josip I. 18.12.1875. posjećuje Drniš. Grad je 1877. dobio željezničku prugu izgrađenu od Splita do Siverića, a od 1885. počinje izgradnja prema Kninu. Početkom 20.st. u nekim selima vlada malarija. Drniš 1908. dobiva vodovod, a 1925. struju i telefon. Austrijska vlast prestaje 26.10 1918., a već 29.12. u grad ulazi talijanska vojska koja ostaje do 5.4.1921. Drniš je nastavio živjeti u novoosnovanoj državi.
Sadašnjost
Sadašnjost grada Drniša obuhvaća period od nastanka slobodne i samostalne Republike Hrvatske pa do današnjih dana. Rat mržnje koji je započet sa ciljem stvaranja Velike Srbije i uništavanjem svega što je hrvatsko nije zaobišao ni Drniš. Napadi na grad i okolicu počinju 16.9.1991. od strane JNA i paravojnih formacija lokalnih Srba potpomognutima od JNA. Istog dana počinje iseljavanje stanovništva koje bježi pred srpskim agresorom i iza sebe ostavlja svoju djedovinu i ognjišta na kojima su bili stoljećima. Četnici nisu htjeli samo zapaliti i ubiti, već i zatrti svaki spomen hrvatskoga na ovim prostorima. Uništavaju se i pljačkaju crkve, srednja i osnovna škola, uništen je i Dom kulture zajedno sa obližnjim kinom, spaljeni su domovi i zgrade, čak se ni mrtve u grobovima nije ostavilo da počivaju. Knjižnica srednje škole, koja je brojila preko 20 000 knjiga, potpuno je uništena. Oni koji nisu htjeli napustiti svoje domove, stari i nemoćni, ubijeni su, a velikom se broju ni danas ne zna posljednje počivalište. San o Krajini i Velikoj Srbiji razbijen je 5.8.1995. kada hrvatska vojska u operaciji "Oluja" nanosi težak poraz srpskoj vojsci. U samo 72 sata oslobođeno je okupirano područje od 10 400 km²; oslobođeni su Knin, Drniš, Vrlika, Benkovac itd.
"Ostali su moji snovi di Čikola tiho teče tužnim putem prognanika krene suza svako veče... Nemoj suzo nemoj više Vrime svaku bol izbriše Nemoj suzo nemoj sada Dok nas ima živi nada Vratit ću se di san rođen Na ognjišće moga ćaće Od topova i oluja Drniško je srce jače Ostali su moji snovi di počinju dragi moji tužnim putem progranika sada staza suza vodi Nemoj suzo nemoj više Vrime svaku bol izbriše Nemoj suzo nemoj sada Dok nas ima živi nada Vratit ću se di san rođen Na ognjišće moga ćaće Od topova i oluja Hrvatsko je srce jače..." Klapa Drniš
Ubrzo počinje i povratak Drnišana. Obnavljaju se domovi i porušene zgrade, sa radom počinje osnovna, a zatim i srednja škola. Gospodarstvo se polako budi, započinje prijeratna proizvodnja i oživljava poljoprivreda. Kraj se čisti od zaostalih mina kojih još uvijek ima na nekim područjima. Ponovno se čuje glas grada: smijeh djece i crkvena zvona, a sa emitiranjem nastavlja i Radio Drniš koji za vrijeme okupacije odašilje sa Unešića. Grad se oporavlja od dubokih rana i nastavlja sa životom pokušavajući zaboravati prošlost i okrenuti se svjetlijoj budućnosti.
Budućnost
Budućnost je povijest u nastajanju, a drniška je budućnost optimistična. U zadnjem desetljeću vratila se većina stanovništva i veliki dio grada je obnovljen. Plodno Petrovo polje omogućuje bavljenje poljoprivredom i stočarstvom, a specifična klima ovog kraja pogodna je za vinogradarstvo koje uzima sve više maha. Velebitska i dinarska bura daju najbolji pršut koji će te ikada probati. Kraj obiluje prirodnim i kulturnim ljepotama koje su odličan preduvjet za seoski turizam. U planu su i neki veći projekti poput izgradnje gospodarske zone, završetka pročišćivača otpadnih voda i gradske obilaznice te stvaranja akumulacije rijeke Čikole radi navodnjavanja Petrovog Polja.